
“Što nas kao pojedince čini zadovoljnima u odnosu na to što nas čini zadovoljnima u profesionalnim grupama ili interesnim zajednicama, odnosno kada smo zadovoljni u članstvu čovječanstva ili u članstvu svekolike žive zajednice na planetu? Što je komu zadovoljstvo činiti i kako je komu zadovoljstvo sudjelovati? Što su prioriteti osobnog, a što kolektivnog zadovoljstva i imamo li ih nadohvat ruke ili ih moramo stvoriti?”
Boris Greiner:
Ako krenemo od toga da su profesionalni prioriteti obično već postavljeni, već nas ujutro taj papir dočekuje na stolu, te da baš i ne moraju imati veze sa zadovoljstvom, iako nas njihova eliminacija s popisa čini zadovoljnima, rekao bih da zadovoljstvo uglavnom proizlazi iz bavljenja onime što nije na listi, što znači kako je prioritete osobnog ili kolektivnog zadovoljstva teško imenovati, a pogotovo kategorizirati. Ako isključimo zajedničke preduvjete, zdravlje, novac, meteorologiju i dobre cipele, lepeza mogućnosti ili recepata za osvajanje zadovoljstva posve je otvorena, od maturalca do fotelje i knjige.
Fokusirajući temu na područje kreativna djelovanja, u osvajanje se zadovoljstva također kreće različitim putevima. Jedni, primjerice, tvrde kako se suzdržavanjem pune kreativne baterije, što se manje prepušta ugodi, to se više može ostvariti. Nasuprot njima, drugi kažu da sve treba iskusiti, skakati u vrtlog bez obzira na posljedicu. Treći predlažu kompilaciju, postojati u prepuštanju i odricanju. Balansirati na granici što je moguće duže, zaključuju, mjeru treba postaviti kao platformu zadovoljstva.
Vrludanje tom skalom također je učestala pojava, kao što je česta pojava i da grupe svoje članove regrutiraju iz svih kategorija ostvarivanja zadovoljstva. Sraz njihovih posve oprečnih pristupa problematičan je u procesu: dok jedan gladuje, drugi jede i pije, a treći gladan pijucka. No djelatan je na razini rezultata: proizvod je opkoljen, sagledan iz tri različita kuta, nema kamo, sve su rupe začepljene, sve manjkavosti prepoznate.
Stojeći pred zajedničkim ostvarenjem u koji su ugradili svoju Spartu, svoj Rim i svoj Greenwich, članovi grupe prisiljeni su zaboraviti osobne preferencije i osjetiti zajedničko zadovoljstvo.
A ako s vremenom shvate da im je proces važniji od rezultata, grupa će se i rasformirati.
Još malo više fokusirajući temu, dolazimo do područja interesa. Dizajner je zadovoljan kada riješi zadatak tako što je u njega ugradio i dio sebe, poistovjetio se, pa mu je i rezultat blizak, reklo bi se, na njegovu je sliku i priliku. Štoviše, predstavljena je i tema i njegov odnos spram nje, a ključna poruka sadržaja izražena je karakterističnim rukopisom. Dvostruka korist: naplaćen posao i novi argument njegova opusa, spreman zauzeti mjesto u galerijskoj prispodobi. Posvemašnje bi zadovoljstvo ipak moglo umanjiti etičko pitanje: što ako je sadržaj ideološki ili kvalitativno problematičan? (Na stranu pitanje kako se uspio identificirati s njegovom idejom.) U prvom je slučaju na izvrstan način prevario ljude, stoga treba li mu aplaudirati na izvedbi ili zviždati na sudjelovanju? U drugom je slučaju autorski stao na stranu lošeg prozivoda, zato hoće li glumac biti posve zadovoljan kad ostvari odličnu ulogu u lošoj predstavi?
Stoga vrlo osjetljiv na pukotine u zadovoljstvu, dizajner bira naručitelje. Dodatno će zadovoljstvo osjetiti kada, temeljem nedvojbeno iskazana opredjeljenja, naručitelji budu birali njega. Kompletno bi zadovoljstvo mogao narušiti jedino upitan broj takvih naručitelja.
Vraćajući se na opću razinu, što se tiče drugog dijela pitanja (Imamo li ga nadohvat ruke?), može se reći kako nam kolektivno zadovoljstvo i jest i nije nadomak ruke zato što ovisi o zadovoljstvu svakog pojedinca, pa se u tom smislu svaki pojedinac i nalazi na povijesnom ispitu: osobno zadovoljstvo ugraditi u kolektivno.
Pretpostavljajući kako je ostvarenje nečega razlog zadovoljstvu, što uključuje da se time treba baviti, logično je ne postavljati prevelike ciljeve. A ako pak pojedinac želi imati više dionica u totalu kolektivnog zadovoljstva, i ulog mora biti veći. Problem najčešće nastaje u disbalansu, želeći osvojiti
što veće zadovoljstvo, postavlja si ciljeve koje ne može ostvariti, što ga čini dvostruko nezadovoljnim: izostaje zadovoljstvo ostvarenjem, a slijedom toga i udio u glavnici.
Stoga bih, u smislu utjehe, onima koji se zatječu u dotičnom procjepu poručio kako smo ondje skoro svi, a u smislu recepta koji bi nas, poput odozgo bačena konopca, možda mogao i izvući iz te provalije, predložio citat Joséa Ortege y Gasseta, iz teksta Meditations on Quixote.
“Postoje ljudi koji dosegnu svoju punu dimenziju na sporednome mjestu, a napor da izbiju u prvi plan poništi čitavu njihovu djelotvornost. U jednom suvremenom romanu govori se o nekom mladiću koji nije naročito inteligentan, ali posjeduje izvanrednu moralnu osjećajnost i tješi se time što u školi zauzima posljednje mjesto misleći: `Naposlijetku, netko mora biti i posljednji!` To je pronicavo opažanje kojemu bismo trebali biti usmjereni. Jednako se toliko plemenitosti može naći u tome da smo posljednji kao i u tome da smo prvi, jer posljednjost i prvenstvo jednako su potrebni položaji svijetu, jedno treba drugo.“
Boris Greiner
Boris Greiner rođen je 1959. godine u Zagrebu. Autorsko djelovanje započinje 1983. Zajedno sa Stanislavom Habjanom ostvaruje niz projekata u raznim medijima (grafički materijali, proza, performansi, izložbe, akcije i eksperimentalni filmovi) u okviru dvadesetogodišnjeg konceptualnog projekta Greiner&Kropilak Mailart Office. Od 1992. sa S. Habjanom i Danijelom Žeželjem djeluje u okviru umjetničke grupe Slipa Konfidenca. 2001. sa S. Habjanom, D. Žeželjem i Borisom Cvjetanovićem osniva umjetničku organizaciju Petikat. 2003. završava dvadesetogodišnji autorski projekt Greiner&Kropilak Mailart Office i otada uglavnom djeluje samostalno. Od 2005. objavljuje osvrte o događanjima na suvremenoj likovnoj sceni u raznim javnim medijima, te u seriji knjiga sabranih tekstova “Osvojena područja”. Od 2010. do 2013. povjerenik za eksperimentalni film u HAVC-u. Profesionalno djeluje kao grafički dizajner.
https://osvojenapodrucja.petikat.com/