„Što nas kao pojedince čini zadovoljnima u profesionalnim grupama ili interesnim zajednicama, odnosno kada smo zadovoljni u članstvu čovječanstva ili članstvu svekolike žive zajednice na planetu? Što je komu zadovoljstvo činiti i kako je komu zadovoljstvo sudjelovati? Što su prioriteti osobnog, a što kolektivnog zadovoljstva i imamo li ih nadohvat ruke ili ih moramo stvoriti?“

Put k sreći

U svom tekstu „Utopija i mesijanizam: Bloch, Benjamin i smisao virtualnog“ iz 2016. g. Daniel Bensaid, govoreći o filozofiji nade Ernsta Blocha, jednog od najvažnijih filozofa 20. stoljeća, ističe sljedeće: „Blochova utopistička potraga vodi u potrebu (…) za mišlju koja je konačno kadra pružiti filozofsku dimenziju nadi koja se nalazi u svijetu.“ Pa onda Bloch, kad u prvom tomu svog slavnog spisa „Princip nada“ kaže: „Filozofija će steći svijest sutrašnjice, pristranost za budućnost, znanje nade, ili će ostati bez ikakva znanja. I, nova filozofija, do koje je put otvorio Marx, isto je što i filozofija novoga… Jedino mišljenje koje smjera mijenjanju svijeta, koje informira htijenje promjene, ne odnosi se prema budućnosti kao prema smutnji, i prošlosti kao prema kletvi“, svoju misao poentira citatom Dmitrija Ivanoviča Pisareva, pak i s Lenjinove strane uvrštenog u također znameniti pamflet „Što da se radi?“ iz 1902:

„Ako postoji neka dodirna točka između snova i života, onda je sve dobro.“

Za tim silnim filozofskim citatima u kratkom pisanju o dizajnu povodom nadolazećeg, dugo čekanog novog Zgrafa, nisam posegnuo kako bih se doimao pametniji od drugih, već da bih naglasio važnost politizacije pitanja postizanja individualnog i kolektivnog zadovoljstva i sreće. Temelji se tog pitanja za mene nalaze u pretpostavci nade, u poimanju da svi uključeni u zajednički rad i život posjeduju nadu u ishod svojih međusobnih odnosa na opću dobrobit, pa s tim uvjerenjem kao etičkim načelom pristupaju raspravama o sadržaju svoga rada i profesionalnog ili osobnog života te donošenju odluka. Ja bih pak istaknuo da me ne zanima toliko govoriti o zadovoljstvu kao ishodu procesa, koliko o sreći. Naime, zadovoljstvo poimam kako sama riječ kaže: kada su zadovoljeni osobni i društveni preduvjeti da do rada dođe, da se rad ostvaruje na korist svih koji sudjeluju u njegovom tijeku, a ne njihovu štetu; i kad je k tomu njihov pojedinačni i zajednički rad ravnopravno vrednovan, mislim kako možemo reći da je postignuto obostrano, odnosno višestruko zadovoljstvo; no također mislim i da je riječ o bazi, dok nam cilj treba biti dostizanje sreće. Sveopće sreće za sve. Sreća bi trebala biti nadgradnja rada, vrijednost koja predstavlja više od zbira njegovih dijelova. Fenomen koji transcendira izvorni razlog zbog kojeg i radi kojeg smo se okupili za zajednički rad, no s njim se istodobno sjedinjuje u svekolikoj stvarnosti. Znak ako ne jednakosti, onda barem protočnosti između snova i života, kako sugerira navedena misao, trebao bi značiti ispunjenje ishodišne nade i dostizanje stanja sreće. I zadovoljstva, podrazumijeva se.

Kao ponajprije likovnog kritičara koji se bavi i dizajnom u kontekstu suvremene vizualne kulture, ali i umjetnosti kojoj je dizajn danas možda bliži nego ikad od samih svojih početaka, čini me sretnim kad vidim primjer grafičkog oblikovanja ili vizualnih komunikacija za koji pretpostavljam da je nadišao projektni zadatak produbivši mu i proširivši izvornu svrhu što ju je trebalo zadovoljiti. Uvjeren sam da se to može postići samo ravnopravnim odnosom između naručitelja, dizajnera i izvođača, u kojem su sve tri grupe uključenih spremne osvijestiti osobne i društvene preduvjete za uspostavu i ostvarenje vlastite suradnje, ali i posljedice odluka koje zajednički donose, kako po njih same, tako i po društvo. Svojedobno mi je pala na pamet ideja održive vizualne komunikacije, koju ne smatram originalnom, naravno, ali je za mene počela predstavljati dobrodošao svjetonazorski orijentir kad je posrijedi dizajn koji pratim i proučavam, odnedavno i stidljivo ponovo prakticiram, riječju volim ga kao struku i poziv. Zato osjećam da kao pojedinci i društvo trebamo podržati slike i poruke oblikovane tako da traju dulje od suvremenog prosjeka, da pričaju priču koja nešto znači i nakon što kampanja završi, aplikacija i tehnologija zastare, brand vizualnog identiteta više ne postoji, događaj koji plakat predstavlja prođe… Dizajn treba osvijestiti vrijeme kojeg kao samo jedna od planetarnih zajednica više nemamo puno ili ga nemamo uopće, no usprkos tomu i dizajn može sudjelovati u postizanju sreće, ali nikako ne samo za one koji od dizajna ili za dizajn žive. Neka dugoočekivani Zgraf bude dio toga puta.

Bojan Dmitrović Krištofić

Bojan Dmitrović Krištofić (Zagreb, 1987.) je dizajner i pisac. Magistrirao je dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu 2012; a od 2022. polazi Doktorski studij povijesti umjetnosti, kulturne baštine i vizualne kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s temom umjetničkih događaja u javnom prostoru Novog Zagreba tijekom drugog poraća. Bio je dugogodišnji član uredništva Zareza, dvotjednika za kulturna i društvena pitanja, a likovne kritike, osvrte i prikaze je objavljivao u više medija za kulturu u Hrvatskoj i regiji. Danas redovito piše za tjednik Novosti, a povremeno za portal Kulturpunkt i emisiju Triptih na HR3. Bavi se i istraživačkim i kustoskim radom. Bio je stipendist javne zaklade Akademie Schloss Solitude u grupi za međunarodnu književnost 2018. Nagradu Postscriptum za književnost na društvenim mrežama primio je 2017., a nagrađeni rukopis objavljen je kao prva knjiga poezije Makroorganizmi (Jesenski&Turk, 2018./’19; Petikat, 2022/’23.).Knjiga Krajolik i kralježnica uslijedila je 2022./’23. (Biblioteka Poezije HDP-a). Danas je zaposlen u Srpskom narodnom vijeću kao jedan od urednika u kulturi na kanalu VIDA TV. Objavio je i dva samizdata: U međuvremenu; u (sa Svenom Sorićem i Hrvojem Spudićem, 2017. I 2021.) i The Bicycle Chronicles (prijevod: Vinko Zgaga, 2018.). Od 2013. do 2015. je redovito surađivao s Hrvatskim dizajnerskim društvom, prvo kao asistent voditelja HDD galerija Marka Goluba, a zatim kao član organizacijskog tima Dana D, međunarodnog festivala dizajna. Od 2015. Do 2017. bio je zaposlen u Superstudio Design Projects d.o.o., gdje je suorganizirao i festival Design District Zagreb, za što je tim primio Veliku nagradu HDD 2016. Istaknuo se i kao dizajner naslovnica knjiga (Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka, Sotonski tango Lászla Krasznahorkaija, Pozdrav fanaticima Amosa Oza i druge). Bio je i suurednik emisije Radio Borba Mreže antifašistkinja Zagreba na Radiju Student. Od 2019. do 2023. bio je stalni suradnik i član Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak kao voditelj Galerije AŽ. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (u mirovanju), Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatskog društva pisaca, Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (HS AICA) i Mreže antifašistkinja Zagreba.